U sklopu serije intervjua standardnih
prvotimaca našeg kluba koji su se na prethodno održanoj anketi, na klupskim društvenim
mrežama, našli među najboljih jedanaest igrača Budućnosti u protekloj dekadi,
na red je došao onaj sa Petrom Grbićem.
Miljenik podgoričke publike, posebno najvatrenijeg
dijela nje, se nakon godina provedenih igrajući u inostranstvu vratio u svoj
rodni grad da zaigra za klub čiji je dres, prema njegovim riječima, još kao dječak
maštao da obuče.
Porodica Grbić je oduvijek svoj nepobitan talenat
za sport kroz različite sportske discipline bezrezervno davala na ustupanje našem
gradu, dodatno upotpunjujući porodičnu atmosferu plavo-bijele zajednice, kao i
odašiljući duh sportske Podgorice u svakoj od ekipa. Naime i Petrova sestra
Itana, inače crnogorska reprezentativka i jedno od najboljih mladih krila
svijeta, od skora je ponovo član rukometnog kluba Budućnost.
Petar se odnedavno našao i u novoj ulozi, ovog
puta vezanoj za rukovodjenje omladinskim timom našeg kluba, gdje će, ne sumnjamo, svoj pedagoški i stručni potencijal iskoristiti da pomogne mlađim igračima u
njihovom daljem razvoju.
Navijači su te stavili u tim najboljih igrača
Budućnosti u protekloj dekadi. Koliko ti to predstavlja dodatni motiv i želju
da se nadješ i u nekoj sledećoj anketi sličnog tipa, vezanoj za neki naredni
period?
Prvenstveno mi predstavlja veliku čast, a zatim
i obavezu da u narednom periodu dok budem nosio dres Budućnosti dam maksimum,
kao i do sada. Što se tiče izbora naravno da sam počastvovan i ovo mi je možda
i najveća lična nagrada u dosadašnjoj karijeri, pogotovo što sam je dobio od strane
navijača iz svog grada i iz svoje države, u klubu u kojem sam ponikao. Ne vidim
sebe u nekim narednim anketama ovog tipa, jer se nadam da će doći mlađi momci i
zauzeti moje mjesto, kao i mjesto mojih kolega.
Ko su bili tvoji fudbalski uzori? Kao dijete
ovog grada da li si posebno volio nekog igrača našeg kluba?
Moji fudbalski uzori su bili Dejan Savicević,
Andrej Ševčenko jer sam uz Budućnost i veliki navijač Milana. Što se tiče uzora
iz našeg grada i kluba to je oduvijek bio i ostao Igor Burzanović.
Sjećaš li se tvog prvog odlaska na stadion pod
Goricom?
Više se ni ne mogu ni sjetiti prvog dolaska na
stadion, ali sigurno je da sam većinu svog djetinjstva proveo na njemu,
gledajući utakmice i treninge prvog tima.
Sjećaš li se tvog debija u plavo-bijelom dresu?
Sjećam se mog debija koji nije bio tako davno. Nakon
niza godina provedenih u inostranstvu vratio sam se u svoj klub i ispunio želju
da zaigram za prvi tim Budućnosti. To je bila utakmica protiv Zete koju ću
pamtiti dok sam živ.
Tvoj najdraži trenutak u plavo-bijelom dresu?
Puno lijepih pobjeda, a prave stvari tek
dolaze, tako da mi ovo pitanje postavite na kraju sezone. (smijeh)
Koliko te raduje nagli povratak klupskim
obavezama i da li je nakon ovakve pauze motivacija za osvajanjem duple krune
ista?
Raduje nas povratak treninzima, već smo se i uželjeli
jedni drugih. Nakon ove pauze i dok god nosimo plavo-bijeli dres motivacije za
osvajanjem trofeja ne smije da fali.
Prvenstvo će se najvjerovatnije nastaviti, ali
bez prisustva publike. Koliko će to predstavljati nedostatak kompletnog
doživljaja i podsticaja za vas, posebno onog sa našeg Gradskog stadiona?
Fudbal nije isti sa navijačima i bez njih. Nadam
se da će se što prije navijači vratiti na stadion jer su nam uvijek bili dvanaesti
igrač na terenu.
Dodijeljena ti je nova uloga, ovog puta vezana
za rukovodjenje omladinskim timom. Iako si i do sada bio uzor našim mladjim
selekcijama, predstavlja li ti to sada dodatnu motivaciju i obavezu kada su
tvoje igre na terenu u pitanju?
Prvenstveno bih želio da se zahvalim
predsjedniku Mijaču, gradonačelniku Ivanu Vukoviću, kao i svim članovima
Upravnog odbora na ukazanoj prilici da budem na čelu omladinske škole
Budućnosti. Izbor na ovu poziciju za mene predstavlja i čast i obavezu da
opravdam ukazano povjerenje. Drago mi je što ću svoje znanje i iskustvo koje
sam godinama sticao igrajući u inostranstvu moći da prenesem mlađim
naraštajima. Oduvijek me privlačila ideja o radu sa mladima, a svijest o ogromnom
potencijalu kojim raspolaže omladina našeg grada me dodatno motiviše. Cilj mi
je da djeca vole i poštuju grb i klub za koji igraju, a na njihovim trenerima
je da im prenesu svo potrebno fudbalsko znanje.
