Mladost defiluje kroz fudbalski „El Dorado“ u opremi Budućnosti, „generacija 2006“ preovladava kao najtalentovanija generacija crnogorskog fudbala (Andrija Bulatović, Bodin Tomašević, Stefan Đukanović, Danilo Vukanić), Andrej Kostić „brani“ čast 2007. godišta, Matija Jovanović i Aleksa Perišić predstavljaju „generaciju 2008“, dok je Lazar Popović (2009. godište) sa svojih 15 godina najmlađi na pripremama „plavih“ u Antaliji…
Godine kažu da su još dječaci, ali fudbal ne poznaje godine i granice, pa na „generaciju 2006“ više niko i ne gledao kao na dječake, jer uz Kostića imaju izuzetno bitnu ulogu u prvom timu duži vremenski period, dok su Jovanović, Perišić i Popović zaista to – još uvijek dječaci.
Međutim, na utakmici protiv Kaisara (1:1) se to nije uopšte osjetilo, a rad sa prvim timom im je umnogome pomogao u tome: Jovanović je prve pripreme prošao još prošle godine, dok su Perišić i Popović prvi put sa prvotimcima…
„Fenomenalan osjećaj, još kao mali sam sanjao da ću jednog dana doći do prvog tima i igrati za Budućnost. To je nagrada i motiv da se još više trudim i radim“, govori 15-godišnji Popović koji po (pre)strogim pravilima FSCG još ne može da debituje za prvi tim u zvaničnoj utakmici, dok je i godinu dana stariji Perišić – jednako tako uzbuđen…
„Prva pomisao da ću trenirati sa prvim timom mi je bila nestvarna. Presrećan sam, trud, rad i odricanje u mlađim selekcijama su se isplatili da. Ukratko, ostvarenje sna“.
Put iz Podgorice do Tirane autobusom, pa od Tirane do Antalije avionom su uglavnom – prespavali.
„Noć prije toga, kada sam saznao da ću biti jedan od putnika puls je bio ubrzan, nestrpljenje je bilo veliko prije puta“, govori talentovani štoper Popović, a na njegove riječi se nadovezuje daroviti desni bek Perišić.
„Sreća u meni se nije mogla sakriti, slabo smo spavali noć prije puta. Baš smo pričali Pop i ja o tome, kako preko poruka, tako i kada smo se vidjeli“.
Zajedno su od pionira u mlađim selekcijama Budućnosti, kadetski su reprezentativci Crne Gore, cimeri su u Turskoj, a toliko se dobro poznaju da Popović lagano razlikuje Aleksu od brata blizanca Andrije, dok svi drugi imaju zadršku.
„Družimo se dugo, poznajemo se odlično, najviše se družimo ovdje na pripremama, a tu je sa nama još Matija Jovanović sa kojim smo takođe nerazdvojni. Što se tiče ostalih, ne bih nikoga izdvajao, svi su nam maksimalno dostupni i sve ih volim kao igrače Budućnosti“, govori Perišić koji poručuje da je Budućnost porodica, a to potvrđuje Popović…
„Normalno je da smo nas dvojica i Matija negdje najbliži, ali svi stariji igrači nam mnogo pomažu, daju savjete, trude se oko nas da budemo bolji. Generalno što se mene tiče, najviše savjeta dobijam od Grbića i Orahovca“.
Zahvalni su stručnom štabu na prilici da budu dio najboljeg tima Budućnosti – za Perišića je to…
„Od malena sam sanjao da ću biti dio kluba iz mog grada, koji ima bogatu istoriju i tradiciju. Biti dio Budućnosti treba svakome da predstavlja čast, a siguran sam da ću u svakom trenutku biti maksimalno posvećen“.
A za Popovića…
„Da ne bih ponavljao Aleksine riječi, ukratko – ostvarenje sna. Budućnost je tim za koji se igra srcem“, poručili su praktično uglas.
Dani u Antaliji su pretežno monotoni – teške pripreme, kvalitetan odmor, maksimalna disciplina… I još nošenje svih mogućih rekvizita, jer to se podrazumijeva: mlađi su zaduženi za to, računajući i one momke koji više nisu djeca sa početka priče…
„Radimo uglavnom dva puta dnevno, a slobodno vrijeme provodimo odmarajući. Moramo da budemo svježi za ono što dolazi“, govori Popović, a Perišić dodaje…
„Pripreme jesu zahtjevne, zato je odmor ključan za nas“.
Popović je u remiju protiv Kaisara na terenu proveo 45 minuta prvog poluvremena, dok je Perišić u finišu meča odigrao 15 minuta zamijenivši druga Matiju Jovanovića. I jedan i drugi su ostavili sjajan utisak…
„Počastvovan sam što sam odigrao međunardonu prijateljsku utakmicu. Zadovoljan sam, ali znam da uvijek može bolje“, poručio je 15-godišnji štoper, a na njegove riječi – za kraj – se nadovezao 16-godišnji desni bek koji je juče igrao krilo…
„Dao sam sve od sebe, saigrači su mi davali veliku podršku i to mi je davalo motivaciju. Zadovoljan sam, ali uvijek može bolje“.
