Gano Ćerić je kao fudbaler i trener stvarao istoriju našeg kluba i grada, Budućnost je bila dio njegovog života, kao i tadašnji Titograd kome je podario podgorički/titogradski stil.
Plavi dres je nosio šezdesetih godina zajedno sa Brankom Rašovićem, Baćkom Pavlovićem, Vojom Gardaševićem, Draganom Šakovićem… više puta je nastupao u kvalifikacijama za Prvu ligu velike Jugoslavije, da bi 1963. konačno uspio u svom ostvarenju – Budućnost je zaigrala u SFRJ eliti.
„Najdraže uspomene me vežu za Gana kao fudbalera, trenera i prijatelja. Neću reći ništa novo ako kažem da nas je napustila istinska prava legenda crnogorskog fudbala“, rekao je Vojo Gardašević za sajt FK Budućnost o našem Ganu, koji nas je napustio juče u 79. godini.
Gardašević je tek dvije godine stariji od Ćerića, tako da su dosta toga prošli zajedno – pogotovo u Budućnosti gdje su igrali kako u eliti, tako i u Drugoj ligi.
„Kao igrač je bio nevjerovatno zahvalan – bio je dobar tehničar, imao je brzinu, ali je bio nestvarno hrabar. Sarađivali smo u Budućnosti, ali zamalo su nam se putevi kao igračima ponovo spojili u holandskom Cvoleu“.
Kruna te generacije našeg kluba je bila 1965. godina – „plavi“ su kao drugoligaši igrali finale Kupa SFRJ i poraženi su od zagrebačkog Dinama na Marakani 2:1.
„Igrali smo protiv velikog tima, a mi smo tada bili drugoligaši, tako da je to za nas bio veliki izazov. I sami plasman u finale je bio nevjerovatan uspjeh i šteta što nismo uspjeli“, prisjeća se Gardašević, kome su saigrači u tom finalu pored Ćerića bili još Hajduković, Folić, Pavlović, Savković, Kovačević, Ivanović, Šaković, Todorović, Šorban i Franović.
„Gano je bio veliki igrač, ali pamtim ga i kao trenera koji je uradio dosta za Budućnost. Pravio je rezultate, ali važnije od svega je što je iza sebe ostavio jednu veliku generaciju fudbalera. To je njegov pečat za cijeli život“, poručio je Gardašević.
Taj pečat je jedna sjajna generacija našeg kluba – kao trener u omladinskoj školi je selektirao Dragoja Lekovića, Miodraga Grofa Božovića, Nišu Saveljića, Branka Brnovića, Anta Drobnjaka, Srdana Dmitrovića, Miodraga Radulovića… Klince koji su postali vrhunski igrači, bili prvaci svijeta, učestvovali na velikim šampionatima.
A nešto kasnije Gano Ćerić im je pridružio Željka Petrovića…
„Da nije bilo Gana Ćerića, nikada ne bi bilo Želja Petrovića, tako da me za njega veže sve. Kada sam čuo da je umro, samo sam rekao ‘hvala ti na svemu’. Teško mi je što ne mogu da budem na posljednjem ispraćaju“, poručio je za naš sajt jecajući Željko Petrović iz Iraka (Željo je pomoćnik Diku Advokatu u selekciji Iraka), kome je trebalo par minuta da dođe sebi.
„Zbog Gana sam postao fudbaler. Volio sam da igram mali fudbal, igrao sam ga svuda u bivšom Jugoslaviji, a vrijeme sam provodio više po kafićima i na ulici nego što sam nešto trenirao… Jedan dan Gano je došao, bio je čovjek sa ulice, ali u pozitivnom smislu, povukao me za uvo i rekao ‘dođi ovamo, ideš na trening’. I tako me je odveo u Budućnost, otišli smo na jedan turnir, a ja sam bio najbolji strijelac ili igrač, više se ne sjećam“.
Većina prvotimaca iz pomenute generacije je napravila impresivne karijere igrajući za Bordo, Espanjol, Bastiju, Malagu, Lens, Sošo… A dosta njih se danas bavi trenerskim poslom – takođe, sa dosta uspjeha.
„Tada je teško bilo ući u mlađe kategorije Budućnosti, a Gano je imao generaciju koju je podigao od pionira. Vidio je nešto u meni, bukvalno me spasio ulice i dodao toj generaciji sjajnih ljudi, igrača, danas trenera… Bio je nevjerovatan pedagog, znao je kako sa nama koji smo bili mladi i poletni, izveo nas je na pravi put, a igračke i trenerske karijere te generacije govore koliko je uspješan bio“, rekao je Željko Petrović.
