Jugoslovenski fudbalski kup osnovan je 1947.
Odluka o osnivanju Jugoslovenskog nogometnog kupa donesena
je na III konferenciji Jugoslovenskog sportskog saveza (FISAJ). Inicijator
ideje Kupa nije poznat, jer o tome ne postoje pisani dokumenti, ali sigurno je
da je odluku donio Fudbalski odbor FISAJ sastavljen od arh. Kosta Popović,
Vladimir Dedijer, Aleksandar Tirnanić, Dragoš Stevanović, inž. Milorad
Arsenijević, prof. Mihailo Andrejević, Rato Dugonjić i drugi.
Ideja o Kupu Jugoslavije u nogometu nastala je krajem 1945.
godine, ali konačna odluka odgođena je za 4. jul 1947, a tek u novembru 1947.
objavljeno je da maršal Jugoslavije Josip Broz Tito dodjeljuje veliki srebrni
pehar pobjedniku Kupa. Zbog toga se zvao i Kup Maršala Tita. Upravo ova
povezanost maršala sa ovim takmičenjem učinila je da Kup Jugoslavije postane
prava manifestacija bratstva I jedinstva.
Finala su se većinom, premda ne po pravilu, igrala
na Stadionu JNA u Beogradu, koji je, prema zamislima NSJ,
trebao postati “Jugoslovenski Wembley”. Do 1969. godine
pravila su predviđala jednu finalnu utakmicu u Beogradu. Izuzetak su bile 1950. i 1951. godina,
kada su igrane dvije utakmice, te 1967. godina, kada je finale
odigrano u Splitu. Od 1969. do 1988. godine igrale su
se dvije finalne utakmice u slučaju da je jedan od finalista bio iz Beograda, a
uzvrat se igrao u Beogradu, da bi se pravilo jedne finalne utakmice ponovo primjenjivalo
od 1988. godine.
Na kraju finalne utakmice, na svečanoj ceremoniji, pehar je
kapitenu pobjedničke ekipe uručivao specijalni izaslanik Josipa Broza Tita, po
nepisanom pravilu to je bio neko iz vrha vojske. Taj pehar je bio napravljen od
čistog srebra visine 47 cm i težine 16,8 kg, a izradio ga je akademski slikar
Branko Šotra.
Iznenađenja I uzbuđenja su od samog starta bila vjerni
pratilac ovog takmičenja, a takav nokaut-sistem pojačavao je požrtvovanost
ekipa na terenu, jer nije bilo prostora za ispravljanje greški.. Samo jedno
pravilo vrijedi kada su u pitanju utakmice Kupa: nema favorita, gubi se
prednost domaćeg terena, “mali” ne respektuju “velike”. Bolji je onaj koji tog
dana više želi pobjedi, igra bolje i efikasnije, kome je više stalo da ide
dalje.
Nakon raspada Jugoslavije igra se Kup Savezne Republike
Jugoslavije za FSJ Kup (Fudbalski savez Jugoslavije) od 1993., Kup Srbije i
Crne Gore od 2003, a Kup Srbije od 2006.
Kao član Druge lige – ’Istok’, „Budućnost je u sezoni
1964/65. došla do istorijskog uspjeha. Naš klub, naime, prvi je put nastupio u
finalu Kupa Jugoslavije, što je bila jedna od najvećih senzacija tog razdoblja
u domaćem fudbalu. Budućnost će nastupiti u finalu ovog Kupa još jednom u
sezoni 1977/78. čime će to biti jedina dva nastupa u finalu Kupa Maršala Tita
nekog crnogorskog kluba.
Sjajan nastup Titograđana, koje je sa klupe predvodio
Božidar Dedović, počeo je u šesnaestini finala, 28. oktobra 1964. godine. U
duelu republičkih rivala, „Budućnost“ u Nikšiću iznenadila prvoligaški sastav
„Sutjeske“, trijumfujući rezultatom 3:2. U osmini finala, pod Goricom je
poražen „Radnički“ iz Beograda (1:0). Četvrtfinale je bilo na programu 28.
aprila, a „Budućnost“ je pred svojim navijačima eliminisala još jedan
prvoligaški tim – OFK „Beograd“ (3:2). U polufnalu, koje je bilo na programu
12. maja, „Budućnost“ je gostovala „Vardaru“, koji je uoči duela važio za
uvjerljivog favorita. No, još jedan prvoligaš poražen je u sjajnoj seriji
igrača iz Titograda – ’plavi’ su u Skoplju slavili rezultatom 2:0 i time
izborili nastup u velikom finalu.
O izuzetnom rezultatu „Budućnosti“, u izdanju od 16. maja
1965. godine, na sportskim stranicama lista „Pobjeda“, između ostalog, pisalo
je i sljedeće:
„Neočekivano ali potpuno zasluženo „Budućnost“ se 26. maja
na Stadionu JNA, prvi put od kako postoji, bori za pehar Predsjednika
Republike. To je uspjeh koji je svojom veličinom i značajem pomračio sve
dosadašnje rezultate koje je postigao ovaj klub.“
U finalu ih je čekala ekipa Dinama, koja je prethodne godine
poražena u finalu Kupa rezultatom 3:0 od Crvene Zvezde i te godine je sa
velikom željom došla da vrati pehar u svoje vitrine ( Dinamo je osvojio Kup u
sezoni 1962/63.). Tim iz Zagreba do finala je predvodio trener Vlatko Konjevod,
koji je afirmisao mlade igrače među kojima je i Mladen Ramljak. Mladu ekipu
vodi kapetan Rudolf Belin majstorstvom dalekometnih projektila, a u
napadu uigrani tandem: Jerković – Zambata. Loše predstave u prvenstvu
Konjevod je nadoknadio u kupu (Dinamo je u prvenstvu završio na 8. mjestu).
Dinamo su do trofeja Kupa te 1965. godine vodili Zlatko
Škorić, Mladen Ramljak, Zlatko Mesić, Miljenho Puljčan, Adem Kasumović, Rudolf
Belin, Denijel Pirić, Stjepan Lamza, Željko Matuš, Dražan Jerković i Slaven
Zambata.
Naš tim je tog dana u finalu Kupa nastupio u sledećem
sastavu: Jovan Hajduković, kapiten Mišo Folić, Vojo Gardašević, Spasoje
Pavlović, Cvetko Savković, Slobodan Kovačević, Dragan Šaković, Desimir
Todorović, Ištvan Šorban, Gano Ćerić, Vlatko Franović, a kasnije je priliku dobio
i Miki Ivanović.
“Modri” su poveli preko Slavena Zambate u 19. minutu, da bi
isti igrač povisio rezultat desetak minuta kasnije. Budućnost je golom Vlatka
Franovića (popularnog Frana) u 35. Minutu vratila da nadu da je preokret moguć.
Ipak, za totalni preokret kapiten Mišo Folić i drugovi nisu imali ni snage, ali
ni sreće.
Ne tražeći opravdanje za poraz naših momaka u finalnom meču,
valja napomenuti da je Budućnost tada snagom moćnika u FSJ i djelimično
neodlučnošću svog klupskog rukovodstva morala odigrati tri prvenstvena meča ,a
između njih i duel finala Kupa sa Dinamom, u razdoblju od sedam dana.
Žal za neosvojenim peharom tinjala je našim gradom do
dolaska nove generacije koja će desetak godina kasnije pokušati da ispuni
zadatak svojih prethodnika.
