Na današnji dan prije tačno deset godina, 26. maja 2012. godine, naša Budućnost je matematički osvojila svoju drugu titulu od obnove nezavisnosti Crne Gore – „plavo – bijeli“ su pod Goricom remizirali sa Rudarom 1:1 pred praznim tribinama, a to je bilo dovoljno da se u naš klub donese drugi šampionski pehar u tom trenutku.
Stručni štab i igrači su potpuno zasluženo slavili na terenu, ali im je nedostajao huk sa tribina. Međutim, karnevalska atmosfera je viđena samo par dana kasnije protiv Lovćena (30. maj) na podgoričkoj areni u utakmici bez značaja u posljednjem kolu, koja je kasnije prekinuta. Tribine su bile pune, grad je disao za Budućnost, sve je bilo u „plavo – bijelom“ – stadion, podgoričke ulice, navijači, djeca…
I upravo je najjači utisak ta atmosfera i to slavlje o čemu se priča i 10 godina kasnije!
Neka se nešto slično ponovi i u nedjelju 29. maja u finalu Kupa Crne Gore, kada Budućnost pod Goricom igra protiv Dečića od 20.30 sati. Sjećanje na titulu od prije deset godina neka bude još jedna pozivnica svim navijačima našeg kluba.
A taj šampionski pehar je osvojen u velikom stilu – ekipa koju je predvodio aktuelni selektor Crne Gore Miodrag Radulović je od početka do kraja bila dominantna, osvojila je najviše bodova u istoriji domaćeg šampionata (80 bodova na 33 utakmice, samo je generacija Mladena Milinkovića iz sezone 2020/21 osvojila više (85), ali sada se igra 36 kola), postigla najviše golova (82) što je i dan danas rekord, afirmisala – baš kao što i danas radimo – neke mlade momke koji su danas reprezentativci poput Rista Radunovića, Nikole Vukčevića, Marka Vukčevića, Stefana Mugoše, Miloša Dragojevića…
I to nije sve – upravo ta plava generacija iz sezone 2011/12. je vezala rekordnih 10 pobjeda u prvenstvu, što je izjednačila samo naša ekipa iz sezone 2020/21. I niko drugi.
Slavlje nakon pomenutog remija sa Rudarom u pretposljednjem kolu su organizovali igrači i stručni štab, veselili su se za svoju dušu, a nakon okršaja sa Lovćenom nastavljeno je u centru grada, gdje se ukrštaju – i dalje – dvije najljepše i najkultnije ulice u našoj Podgorici: ulica Slobode i Hercegovačka.
Tu je bilo ovacija koje se i danas prepričavaju – stručni štab i igrači su prvo došli autobusom do bine, izlazili su jedan po jedan, poklanjali se publici, emocije su bile enormne, a Podgorica je tu noć bila jedan od najljepših gradova na svijetu.
Generaciju koja je došla do druge titule u našoj istoriji su činili Miloš Dragojević, Jasmin Agović, Damir Ljuljanović, Božidar Radošević, Nenad Matić, Mitar Peković, Đorđe Đikanović, Radivoje Golubović, Radenko Kamberović, Nijazim Padović, Stefan Cicmil, Adnan Orahovac, Risto Radunović, Marko Terzić, Sanibal Orahovac, Draško Božović, Flavio, Damir Kojašević, Marko Vukčević, Luka Bojić, Miloš Kalezić, Frank Onguene, Nikola Vukčević, Srđan Radonjić, Admir Adrović, Dragan Bošković, Darko Nikač, Luka Rotković, Stefan Mugoša.
Stručni štab koji je pomagao Miodragu Raduloviću činili su sportski direktor Nebojša Jovović, pomoćnici Radisav Dragićević, Goran Perišić i Dragoje Leković, doktor Žarko Dašić, fizioterapeut Zoran Jovović, ekonom Zoran Gajević i sekretar Mladen Tomašević.
