Završen je premijerni Memorijal „Andrija Delibašić“, a Nikšić je disao kao jedno cijelo vrijeme – stadion kraj Bistrice, teren gdje je Deli napravio prve fudbalske korake, bio je poprište emocija, poštovanja, sjećanja, aplauza, suza…
I samo je Andrija Delibašić mogao da spoji praktično nespojivo – i u tome je njegova veličina – na trijagonalnom turniru učestvovali su Sutjeska, Partizan i Budućnost, a na kraju ga je osvojio Partizan. Tri kluba koja su obilježila njegov život i karijeru: Sutjeska kao početak, Partizan kao vrhunac igračke afirmacije i Budućnost kao mjesto gdje je ostavio dubok trag i kao trener i kao sportski radnik.
Zapadna tribina puna ljudi i istočna, koja je morala da bude punija, svjedočili su veličanstvenosti i dostojanstvu kako je Andrija Delibašić i živio. Svjedočili su ambijentu koji se ne može opisati, već samo osjetiti…
Memorijal je otvoren na način koji je dirnuo svakog prisutnog – emotivnim govorom obratio se njegov otac, Slavko Cako, čije su riječi ispunile stadion tišinom i poštovanjem, zatim je uslijedio minut ćutanja, a simboličan početni udarac izvela je njegova ćerka, Dorotea Delibašić, čime je memorijal dobio i svoju najdublju – porodičnu dimenziju.
Nakon toga, tribine – na kojima je bio veliki broj poznatih ličnosti iz svijeta sporta i javnog života – gledale su utakmice po poluvrijeme između Budućnosti i Sutjeske (Sutjeska slavila 1:0), Budućnosti i Partizana (Partizan slavio nakon penala 4:2), te Sutjeske i Partizana (Partizan slavio 1:0).
I nije bio to samo fudbal, pogotovo u prvom meču, jer je u 23. minutu stadion stao i orio se aplauz u Delijevu čast.
Preovladali su sportski duh i fer-plej, a premijerni Memorijal „Andrija Delibašić“ osvojio je Fudbalski klub Partizan, kapiten Beograđana Bibras Natho zalijepio je pločicu na prelazni trofej, a onda se desio još jedan emotivan momenat – trofej nije zadržan, već je uručen porodici Delibašić, kao znak poštovanja i sjećanja, koja će ga čuvati do naredne godine, kada je zakazan turnir u Beogradu.
Tako je kompletan događaj okončan dostojanstveno i emotivno, sa jasnom porukom, u kojoj su na samom startu i izašli igrači sva tri tima:
Andrija Delibašić – jedan od nas. Zauvijek.
Deli 23. Živiš.
