“Ne postoji klub za koji je toliko rođene braće
nastupalo“, tvrdnja je koju ćete često čuti od navijača našeg kluba. O ovom
fenomenu su pisani brojni tekstovi, pominjavši iznova imena braće Radonjić,
Miročević, Folić, Drobnjak, Burzanović i drugih.
Prilikom obrade rezultata ankete na društvenim
mrežama vezanih za najbolje igrače proteklih decenija, spisak “slučaja braće” je
nanovo izazvao nove komentare i prebrojavanja.
Standardni prvotimac zasluženo izabran u
najboljih jedanaest igrača našeg kluba u protekloj deceniji je i Draško
Božović. Jedan od najtrofejnijih fudbalera na crnogorskoj klupskoj sceni, osvajač
četiri titule šampiona (dvije sa Budućnošću, dvije sa Mogrenom) i tri trofeja u
Kupu (Lovćen, Rudar, Budućnost), godinu je mlađi brat još jednog virtuoza koga
crnogorski tereni dobro pamte. Balša i Draško Božović su u periodu od 2005. do
2008. godine branili boje našeg kluba,nakon čega je tada nadolazeći Mogren odnio
njihov talenat na jug zemlje. „Majstori s’ mora” , kako je popularni naziv tima
iz Budve, su kasnije ovakve i slične poteze valorizovali titulama.
Braća Božović svoje fudbalske početke vezuju za
mentorstvo braće Miročević, još jednog od simbola našeg kluba. Njihova škola
fudbala je godinama bila rasadnik talenata, sa kojima bi predano radila ova dva
iskusna stručnjaka. Pažljivo prenoseći „fudbalski zanat“, stavljajući akcenat
na tehničke fundamente, brzo bi djeca iz ove škole pokazivala nadmoć nad
vršnjacima. Ovakav utisak „fudbalske elegancije“ Draška prati i danas, tehnička
potkovanost kojom postiže vidljivu lakoću u igri čini da se njegov „dodir s loptom“
sa nestrpljenjem očekuje na stadionima.
Krajnje uspješna statistika od deset golova i
dvanaest asistencija u dosadašnjem dijelu sezone, prije nego je situacija sa
virusom COVID-19 zaustavila fudbalska takmičenja, govori da se Draškovo
majstorstvo usaglasilo i sa njegovom egzekutorskom sposobnošću. Ipak, na sreću
po one najveće ljubitelje ove igre, lucidnih ideja hiruški precizno izvedenih
ne fali kod ovog igrača. U maniru pravog “trequartiste”, lopta u posjedu ovog
igrača je konstantna neizvjesnost po suparničku odbranu. Draško svoju možda
najuspješniju sezonu prema ličnom učinku do sada u karijeri dodatno ukrasio I
nagradom za drugog najboljeg igrača domaće lige u izboru FSCG-a.
Balšin uspon je bio silovit, kao i tadašnje
pretpostavke za njegovu dalju karijeru. Naime, Balša je bio kadetski i
juniorski kapiten nacionalnog tima ondašnje zajednice Srbije i Crne Gore, nakon
čega je bio biran za najboljeg mladog fudbalera naše zemlje u 2004. godini.
Osim tehničke potkovanosti koju je dijelio sa bratom, njegovu igru je krasila
izrazita probojnost i brzina kojom je stavljao na muke suparničku odbranu.
“Mislim da ne govori istinu igrač koji kaže da
ni za čim ne žali u karijeri. Naravno da bih s ove distance drugačije uradio
neke stvari. Nešto bih prećutao, pomjerio se, pustio da stvari idu drugačijim
tokom. Ali, takav sam, temperamentan, nisam dao na sebe, tražio sam pravdu – to
sam jednostavno bio ja. I mislim da bih imao bolju karijeru da sam u nekim
trenucima bio malo mudriji i smireniji, ali ne treba žaliti za onim što je
prošlo”, svojevremeno je izjavio Draško.
Ovim Draškovim riječima ćemo oduzeti sebi pravo
za izvjesnu kritiku ili mišljenje i izraziti ponos i zahvalnost što nas zajedno
sa Grbićem vodi ka osvajanju dugo sanjane duple krune.
Za kraj ćemo izraziti nadu da će Draško i
Balša, jednog dana kada završe svoje već sada bogate karijere, svoje znanje i
iskustvo sticano u zemlji i inostranstvu odlučiti da prenesu nekim novim
naraštajima, time dodajući njihovoj igračkoj slavi i onu trenersku poput svojih
mentora, braće Anta i Janka Miročevića.
Navijači su te stavili u tim najboljih igrača
Budućnosti u protekloj dekadi. Koliko ti to predstavlja dodatni motiv i želju
da se nadješ i u nekoj sledećoj anketi sličnog tipa, vezanoj za neki naredni
period?
Veliko priznanje, kako za mene, tako i za
ostale igrače koji su se našli u izboru za tim decenije. Raduje me da su
navijači prepoznali želju i volju sa kojom igram za klub, i moram reći da sam i
više nego ponosan, jer nije mala stvar biti medju izabranim igračima u proteklih
10 godina. Bio sam više puta biran u idealne timove prvenstva, ali ovo gledam
kao najveće priznanje u dosadašnjoj karijeri.
Ko su bili tvoji fudbalski uzori? Kao dijete
ovog grada da li si posebno volio nekog igrača našeg kluba?
Pa skoro kao i svima iz moje generacije to su Dejan Savicević
i Pedja Mijatović. Naravno, ja ih se ne sjećam iz Budućnosti, a od igrača kojih
se sjećam to su Vanja Popović, Zlatko Kostic, Aco Nedovic, koji su bili
fenomenalni igrači.
Sjećaš li se tvog prvog odlaska na stadion pod Goricom?
Davno je to bilo, mislim da sam imao 5 ili 6 godina, išao sam
sa bratom, otac nas je vodio. Sjećam se da nisam ni odgledao utakmicu do kraja,
nego sam u drugom poluvremenu trčao po tribinama i nalazio neku svoju
zanimaciju. Iz tog perioda se sjećam da sam uvijek išao do izlaza iz
svlačionice, čekajući da
igrači prodju pored mene, da im pružim ruku, da ih samo dotaknem. Bio sam
presrećan kada bi me neki od igrača pozdravio, a to je uvijek radio Miloš
Krstajić, tada golman našeg kluba.
Sjećaš li se tvog debija u plavo-bijelom dresu?
Ja sam prvom timu priključen sa 16 godina, godinu I po dana
sam trenirao sa prvim timom igrajući pritom utakmice za kadete i omladince.
Debitovao sam sa nepunih 18 godina, protiv Crvene Zvezde na Marakani, koja je I
tada bila šampion države i imala igrače koji su napravili sjajne karijere. To
je i poslednja zvanična utakmica između Budućnosti i Crvene Zvezde, jer smo zatim
postali nezavisna država,i krenuli smo da igramo Crnogorsku ligu.
Tvoj najdraži trenutak u plavo-bijelom dresu?
Mnogo je trenutaka kojih se sjećam, ali izdvojiću
jedan kada sam imao devet ili deset godina, i kada mi je tadašnji trener Janko
Miročević, kod kojeg sam počeo da treniram fudbal u privatnoj školi, rekao da
dodjem na stadion da bih bio registrovan u fudbalski klub Budućnost. Mislim da i
dalje imam u kući kod roditelja tu prvu knjižicu i sliku u plavo-bijelom dresu.
Kasnije je bilo još puno dragih momenata, ali mi je taj prvi susret sa klubom, ulazak
u kancelarije kluba i svlačionice, ostao duboko urezan u sjećanju.
Koliko te raduje nagli povratak klupskim
obavezama i da li je nakon ovakve pauze motivacija za osvajanjem duple krune
ista?
Mi smo kao sportisti i fudbaleri najsrećniji kad treniramo
i igramo fudbal i sigurno da se svi radujemo nastavku sezone. Zna se naš cilj,
na dobrom smo putu da to i ostvarimo, i radujem se što vidim da kod igrača nema
ni trunke opuštenosti, nego smo svi motivisani da što prije obezbijedimo
titulu. Imamo jedanaest bodova prednosti, odličnu hemiju između igrača, trenera
i uprave, tako da mislim da ne postoji razlog da ne završimo započeti posao
kako smo i zacrtali.
Prvenstvo će se najvjerovatnije nastaviti, ali
bez prisustva publike. Koliko će to predstavljati nedostatak kompletnog
doživljaja i podsticaja za vas, posebno onog sa našeg Gradskog stadiona?
Navijači će sigurno da nam nedostaju, jer nas prate i kod
kuće i na svim gostovanjima, ali situacija je takva da postoji rizik od virusa
i mi moramo da to prihvatimo i nastavimo takmičenje bez prisustva publike. Nadam
se da će situacija biti bolja makar na kraju, kada bi možda mogli zajedno da
proslavimo osvajanje titule i duple krune.
