Legendarni fudbaler Lazar Radović je danas preminuo u Beogradu u 88. godini, a svoj veliki fudbalski put je krenuo iz naše Budućnosti, gdje je kao mladić bio jedan od najtraženiji igrača velike Jugoslavije. Od Lazara smo se oprostili putem društvenih mreža, a njegova sahrana će se obaviti u subotu u 14.00 sati na groblju Čepurci, dok će se saučešće održati od 10.00 do 14.00 sati.
Tekst koji smo objavili na društvenim mrežama i koji je mala retrospektiva Lazara Radovića u plavo-bijelom:
Budućnost mu je otvorila vrata svijeta, sveti plavo-bijeli dres je nosio u vremenu kada su se ispisivale važne stranice naše ponosne istorije, a kao mladić je bio u središtu pozornosti…
A danas se opraštamo od gospodina u kopačkama – napustio nas je legendarni Lazar Radović, igrač Budućnosti od 1953. do 1957. godine, reprezentativac Jugoslavije iz podgoričkog dresa, legenda Partizana, PSV-a, učesnik Olimpijskih igara u Tokiju 1964, novinar Radio Titograda, direktor giganta kakav je bio Filips.
Četiri sezone u „plavom“ bile su ključne u fudbalskom životu Lazara Radovića – dvije drugoligaške (1953–1955) i dvije prvoligaške (1955–1957). Sa 20 godina bio je najtraženiji igrač Budućnosti, profilisao se u najboljeg u ligi, a rukovodstvo „plavih“ je pri njegovom prelasku čak i „zaratilo“ sa Partizanom.
O tome kakav je Radović bio igrač svjedoči činjenica da je biran za najboljeg sportistu Crne Gore u izboru Pobjede dvije godine zaredom – 1955. i 1956, da je bio mladi reprezentativac, kao i da je nastupao za B selekciju SFRJ. Za Budućnost je odigrao 71 utakmicu i postigao 29 golova, a upravo su partije u plavo-bijelom dresu bile njegova ulaznica u veliki svijet.
I možda se upravo u tome najbolje ogleda veličina priče Lazara Radovića i Budućnosti.
U vremenu kada je naš Klub tražio svoje mjesto među najboljima, jedan mladi postao je igrač o kojem se pričalo širom zemlje. Njegov talenat, igre i golovi nisu donosili samo rezultat Budućnosti, već su gradili ugled Kluba i pokazivali da se iz Podgorice kreće ka najvećoj fudbalskoj sceni.
Za Budućnost će zato posebno mjesto uvijek imati onaj mladi Lazar sa početka pedesetih.
Momak koji je u plavo-bijelom skrenuo pažnju fudbalske Jugoslavije. Momak koji je sa svojim Klubom prošao put od drugoligaških terena do prvoligaške pozornice. Momak kojem je Budućnost otvorila vrata svijeta, a koji je svojim igrama učinio da se za Budućnost i Podgoricu čuje mnogo dalje.
Decenije su prošle, mijenjali su se grad, stadion, generacije i vremena. Ali velikani ostaju.
Lazare, hvala za svaki trenutak u plavo-bijelom. I za dostojanstvo sa kojim si njegovo ime pronosio kroz život.
