ISTORIJA KLUBA

Novo finale Kupa i prvi međunarodni nastupi (1976 – 1977)

Sezona 1976/77. jedna je od najuspješnijih u paragrafima klupskog istorijata koji pripadaju razdoblju SFR Jugoslavije. „Budućnost“ je nadmašila očekivanja i u Prvoj ligi i u Kupu Jugoslavije, gdje je još jednom nastupila u finalu. Uz to, Titograđani su 1977. godine prvi put nastupili u jednom međunarodnom klupskom fudbalskom takmičenju.

U šampionatu, „Budućnost“ je imala dobru sezonu, uz konačan plasman na devetoj poziciji. Za razliku od prethodne godine, borba za opstanak u finišu je izostala, a u glavnom gradu Crne Gore nijedan protivnik nije mogao do pobjede. Naime, „Budućnost“ je na stadionu pod Goricom imala odličan učinak od devet pobjeda i osam remija. Dobrom plasmanu Titograđana u dobroj je mjeri doprinijela i proljećna serija od šest susreta bez poraza, među kojima je bilo pet pobjeda.

Budućnost je tokom sezone, između ostalih, bila bolja od „Partizana“ (2:0) i „Crvene zvezde“ (2:0), dok su ubjedljive pobjede ostvarene protiv „Zagreba“ (4:0), „Napretka“ (4:0) i „Vojvodine“ (4:1).

Novi nezaboravni nastup u Kupu Jugoslavije (1976/77.), predvođena trenerom Markom Valokom, „Budućnost“ je počela tokom jeseni u Prilepu, gdje je savladala drugoligaški sastav „Pobede“ (3:1). U osmini finala, na stadionu pod Goricom savladan je „Rudar“ iz Kaknja (1:0), a prvi teži zadatak u Kupu uslijedio je u narednoj fazi. Rival je bio prvoligaški tim „Sarajeva“, koji je prethodno eliminisao ekipu „Partizana“ (3:0). Tokom dramatičnih 90 minuta u Titogradu, ’plavi’ su slavili rezultatom 3:2. U polufinalu, „Budućnost“ je gostovala „Radničkom“ u Nišu. Meč na Čairu obilježila su brojna uzbuđenja – nakon 90 minuta oba su sastava postigla po gol, a isti je rezultat ostao na snazi i po odigranim produžecima. Stoga, o finalisti su odlučivali jedanaesterci. Kao rijetko koji put u važnim susretima koji su rješavani penal-serijom, „Budućnost“ je imala više uspjeha – slavila je rezultatom 5:4, te su pripreme za veliko finale, drugo u životopisu kluba, mogle da počnu.

Rival našoj ekipi u finalnom duelu bio je „Hajduk“ iz Splita, koji je u prethodnim rundama Kupa Jugoslavije imao lakši zadatak od Titograđana – u četvrtfinalu je nakon penala eliminisao drugoligaški tim „Vardara“, a u polufinalu takođe ekipu iz nižeg ranga, „Novi Sad“ (2:0). Borba timova iz Titograda i Splita za trofej na stadionu „Crvene zvezde“ u Beogradu zakazana je za 24. maj 1977.

Meč je odigran pred 60 hiljada gledalaca i obilježila ga je velika borba u kojoj tokom 90 minuta nije bilo pogodaka. Uslijedili su produžeci. „Hajduk“ je u desetom minutu prvog produžetka došao do prednosti preko Luketina. Potvrda kako će trofej ići u Split uslijedila je u devetom minutu drugog produžetka, kada je mrežu ’plavih’ zatresao Slaviša Žungul. Titograđani su poraženi rezultatom 2:0, no nakon duela dugo se govorilo i o kriterijumima glavnog arbitra Vlada Tauzesa.

Trener Valok u finalu je ukazao priliku sljedećem timu – Vujačić, Janković, Folić (Božović), J. Miročević, Vukčević, Milošević, Kovačević (Vujović), Bošković, Radonjić, A. Miročević, Ljumović.

Tokom proljeća 1977. godine, „Budućnost“ je prvi put nastupila u jednom međunarodnom takmičenju. Naime, ’plavi’ su bili među sudionicima regionalnog Balkanskog kupa, kao članovi grupe ’B’ u kojoj su još bili atinski „Panatinaikos“ i „Vlaznija“ iz Skadra. Naš tim počeo je uspješno – prvog aprila, u Atini je osvojen bod na gostovanju „Panatinaikosu“ (2:2). Dvije sedmice kasnije, ’plavi’ su remizirali i u Skadru (1:1). U trećem kolu, „Budućnost“ je pod Goricom savladala „Vlazniju“ sa 2:0, te je o prvom mjestu, odnosno o učesniku finala Balkanskog kupa odlučivao meč protiv „Panatinaikosa“ u Titogradu. Utakmica je odigrana pred gotovo punim tribinama, no prvi je do vođstva došao grčki sastav, pogotkom Papadimitrijua u šestom minutu. Poravnanje je uslijedilo deset minuta kasnije – strijelac je bio Kovačević. U nastavku je viđen još jedan gol, i to u mreži „Budućnosti“ – pogodak koji je gostima donio pobjedu od 2:1 postigao je Đorđević. Tabela grupe ’B’ nakon šest odigranih kola imala je sljedeći izgled: „Panatinaikos“ 6, „Budućnost“ 4, „Vlaznija“ 2.

Uoči početka priprema za sezonu 1977/78, redovima „Budućnosti“ pristupio je Slavko Vlahović – jedan od igrača kojima pripada posebno mjesto u istoriji kluba. Naime, od 1977. sve do 1991. godine, Vlahović je u dresu „Budućnosti“ odigrao 413 zvaničnih utakmica – među kojima su i 392 prvoligaške. Riječ je o rekordu svih vremena, kada su u pitanju nastupi za najbolji crnogorski fudbalski klub.

Uspjesi u prvenstvu i prvo evropsko iskustvo (1977 – 1981)

„Budućnost“ je u prvoligaškoj sezoni 1977/78. imala još jedan uspješan nastup, koji je počeo uz četiri uzastopne pobjede na domaćem terenu Tokom jeseni, na čijem su kraju imali 14 bodova, ’plavi’ su pred svojim navijačima, između ostalih, savladali „Hajduk“ (2:0), a ubjedljiva pobjeda ostvarena je protiv „Trepče“ (4:1). Iako sa dva kola manje u odnosu na jesen, nastavak je donio još bolji rezultatski učinak „Budućnosti“. Uz tek jedan proljećni poraz pod Goricom, gdje je u posljednjem kolu poražen i „Dinamo“ (2:1), sedmicama uoči kraja postalo je jasno da će titogradski sastav i sljedeće godine biti prvoligaš. ’Plavi’ su takmičenje završili kao jedanaestoplasirani prvoligaš.

Ipak, nijedan prvoligaški performans „Budućnosti“ iz tog razdoblja ne može se uporediti sa sezonom 1978/79. Bio je to jedan od najuspješnijih nastupa u dotadašnjoj klupskoj istoriji. Tokom jeseni, Titograđani su napravili seriju od čak devet utakmica bez poraza. Tokom 17 kola prvog dijela šampionata, ostvareno je devet pobjeda, među kojima i nad „Hajdukom“ (2:1), „Dinamom“ (3:2) i „Partizanom“ (1:0). Sličan učinak „Budućnost“ je imala i u proljećnoj polusezoni, koju je otvorila novom serijom od četiri utakmice bez poraza. Iako je klub iz Titograda imao sasvim izvjesnu priliku da sezonu okonča među četiri najbolje ekipe u Prvoj ligi, na kraju se, sa ekipom „Veleža“, našao na diobi pete i šeste pozicije. Takvom raspletu doprinijelo je i posljednje kolo, kada je Budućnost u Beogradu poražena od „Partizana“ (2:4), kojem je pobjeda bila neophodna za opstanak u ligi.

Sljedeće sezone (1979/80.), prvotimci „Budućnosti“ pružali su daleko skromnija izdanja u odnosu na prethodno vrijeme. Prvoligaško takmičenje otvoreno je uz sedam mečeva bez pobjede, te je bilo izvjesno kako će se tim iz Titograda sve do posljednjeg kola boriti za opstanak. U okviru jeseni, koja je završena uz 14 osvojenih bodova, najzapaženije rezultate „Budućnost“ je ostvarila protiv „Partizana“ (2:0) i na gostovanju „Dinamu“ (0:0). Proljeće je donijelo znatno bolje rezultate, što se posebno odnosi na mečeve pod Goricom, gdje je Budućnost ostvarila šest pobjeda i tri remija. Tog proljeća, među poraženima u Titogradu bili su i „Crvena zvezda“ (2:0), „Hajduk“ (3:1) i „Radnički“ (2:1). U gostima, posebno su značajni bili remiji protiv „Sarajeva“ (2:2) i „Partizana“ (1:1). Zahvaljujući skoru od 18 proljećnih bodova, „Budućnost“ je na kraju osigurala prvoligaški nastup i u narednoj takmičarskoj godini.

Prva liga 1980/81. donijela je povratak ’plavih’ u gornji dio tabele. Jesen, međutim, nije nagovještavala takav epilog. „Budućnost“ je, nalik prethodnoj sezoni, počela nastup sa sedam susreta bez pobjede, te je jesen završila u krugu ekipa koje su strijepjele od ispadanja. No, u nastavku sezone, Titograđani su pokazali sasvim drugo lice, rješavajući pobjedama gotovo polovinu odigranih mečeva. Pritom, „Budućnost“ je bila bolja od „Dinama“ (2:0) i „Hajduka“ (2:0), a neporažena je ostala i na gostovanjima „Crvenoj zvezdi“ (1:1) i „Partizanu“ (0:0). ’Plavi’ su tako, nakon 34 odigrana kola – zahvaljujući najboljoj gol razlici – bili šestoplasirani tim na tabeli, čime su stekli pravo nastupa u međunarodnom Intertoto kupu.

„Budućnost“ je imala zapažen nastup i u Kupu Jugoslavije. U šesnaestini finala, pod Goricom je ubjedljivo poražen „Hajduk“ (4:0), a zatim i još jedan član ’velike četvorke’ – „Crvena zvezda“ (2:1). U četvrtfinalu, Titograđani su u Rijeci nakon jedanaesteraca savladali drugoligaški tim „Orijenta“ (4:2), a eliminacija je uslijedila u polufinalu – na gostovanju „Veležu“ u Mostaru (1:2).

Takmičenje u Intertoto kupu, u sklopu grupe ’D’, „Budućnost“ je počela 27. juna 1981. godine, i to pobjedom na gostovanju austrijskom „Tirolu“ u Inzbruku (3:1). Kroz sedam dana, ’plavi’ su u drugom kolu takođe gostovali, i to švedskoj ekipi „Ester“ u Vekšeu (0:0). Prvi meč pod Goricom, „Budućnost“ je odigrala 11. jula, slaveći protiv danskog „Odenzea“ – 4:2. Naredne sedmice, uslijedio je iznenađujuć poraz od „Tirola“ u Titogradu (1:2), a potom i trijumf nad „Esterom“ (3:1). U posljednjem kolu, „Budućnost“ je osvojila bod na gostovanju „Odenzeu“ (1:1), pa je takmičenje završila kao najbolji tim u grupi ’D’, uz tri pobjede, dva remija i poraz.

Međutim, prilično neuobičajeno, u tom razdoblju, takmičenje po grupama bila je jedina faza Intertoto kupa. Otud, „Budućnost“ je bila među najuspješnijim sudionicima – kao jedan od prvaka devet takmičarskih grupa. Konačna tabela grupe ’D’ bila je sljedeća: „Budućnost“ 8, „Odenze“ 7, „Ester“ 5, „Tirol“ 4.

Prvoligaški kontinuitet (1981 – 1985)

Da „Budućnosti“ pripada zapaženo mjesto u domaćem fudbalu, potvrđeno je i tokom sezone 1981/82. Prvoligaš iz Titograda još jednom je takmičenje završio u gornjem dijelu tabele, no bilo je slično kao i prethodnih godina – jesen loša, a proljeće iznad očekivanja. Tokom prvog dijela takmičenja, ’plavi’ su bili ubjedljivi protiv „Zagreba“ (4:0), a jednak broj golova postigli su i u duelima sa „OFK Beograd“ i „Teteksom“. U posljednjem jesenjem kolu, pod Goricom je poražen i prvak sezone, sastav „Dinama“ (1:0). No, jesenja polusezona zaključena je uz skromnih 15 osvojenih bodova. Proljeće je za „Budućnost“ počelo na najbolji mogući način - sa tri uzastopne pobjede i remijem protiv „Crvene zvezde“ (1:1), Titograđani su se ’odvojili’ od ekipa iz donjeg dijela tabele. Nakon posljednjeg kola, u kojem je „Budućnost“ gostovala „Dinamu“ pred 60 hiljada navijača, naš tim osvojio je osmo mjesto na prvoligaškoj tabeli.

Otvorena teškim porazom od „Rijeke“ (1:5) u Titogradu, sezona 1982/83. nije donijela mnogo spokoja navijačima pod Goricom. ’Plavi’ su do prve pobjede stigli tek u petom kolu protiv OFK „Beograd“ (1:0), a poslije 10 odigranih kola imali su jednak broj bodova. Tokom smiraja jeseni, međutim, ostvareno je više značajnih rezultata – kao što su bile pobjede nad „Crvenom zvezdom“ (2:1) i „Hajdukom“ (1:0), te remi na gostovanju „Partizanu“ (0:0), pa je prva polusezona okončana u sredini tabele. S proljećem je došao i novi pad u formi „Budućnosti“ – osvojeno je svega 13 bodova, a pobjede protiv „Dinama“ (2:1), „Partizana“ (3:2) i „Veleža“ (4:1) učinile su da ’plavi’ ipak izbore opstanak, na kraju kao ekipa na diobi 14. i 15. mjesta tabele.

Sezona 1983/84. u klupskoj će prošlosti – uz još jednu borbu za prvoligaški opstanak – prije svega ostati upamćena po debiju Dejana Savićevića za prvi tim „Budućnosti“. Fudbaler koji je ostavio dubok trag u evropskom fudbalu, legendarni prvotimac našeg sastava, prvi je put u plavo-bijelom dresu nastupio sa tek napunjenih 17 godina – 21. septembra 1983. godine, kao rezerva na gostovanju dubrovačkom sastavu „GOŠK“ u Kupu Jugoslavije. No, zvanični debi Dejana Savićevića na jednoj prvenstvenoj utakmici uslijedio je petog oktobra. Tog dana, „Budućnost“ je pred 15 hiljada navijača ugostila „Crvenu zvezdu“ i slavila 1:0 – a strijelac je bio upravo Dejan Savićević. Bila je to prva od ukupno 131 Savićevićeve prvoligaške utakmice za „Budućnost“, čiji je dres nosio do 1988. godine. U tom periodu, postigao je 35 pogodaka za naš tim.

Uz već pomenutu pobjedu nad šampionskim sastavom „Crvene zvezde“, među posebnim dostignućima ’plavih’ iz te sezone stoje i trijumfi protiv „Dinama“ (3:1), „Partizana“ (1:0), „Rijeke“ (2:0), te ubjedljiv učinak na gostovanju „Vojvodini“ (4:0). Na kraju, „Budućnost“ je obezbijedila opstanak, i to u krugu ekipa plasiranih od 12. do 16. mjesta.

Prvoligaški šampionat 1984/85. za crnogorski fudbal imao je poseban značaj. Bila je to prva sezona u istoriji jugoslovenskog fudbala tokom kojeg su u najjačem rangu nastupala dva kluba iz naše zemlje – uz „Budućnost“, krugu prvoligaša priključila se i „Sutjeska“. Prvo izdanje crnogorskog derbija u elitnom takmičenju odigrano je 25. novembra 1984. u Titogradu, a pred 10 hiljada navijača bolji je bio naš tim – 2:1. U drugom duelu (12. jun 1985.), pred jednakim brojem gledalaca u Nikšiću, isti su suparnici podijelili bodove (0:0).

Inače, i ta je sezona titogradskom sastavu donijela još jednu dramatičnu trku za opstanak. Nastupi ’plavih’ od samog su početka imali turbulentan tok – sezona je otvorena iznenađujućim i teškim porazom od „Željezničara“ u Titogradu (1:4), a već sljedeće sedmice savladan je „Dinamo“ u Zagrebu (1:0). Jesen je završena u donjem dijelu tabele sa 15 bodova, a identičan učinak „Budućnost“ je imala i tokom proljeća. U tom dijelu sezone, posebno su važni bili bodovi osvojeni protiv „Partizana“ (2:1) i „Dinama“ (1:1), ali i odlučujuća serija od četiri posljednja susreta bez poraza – uz pobjedu nad „Rijekom“ (1:0) i remije bez golova protiv „Sutjeske“, „Dinama“ iz Vinkovaca i „Slobode“ iz Tuzle. U duelima sa novim prvakom, ekipom „Sarajeva“, plavi su oba puta remizirali (0:0; 0:0). Spas od ispadanja
Sezone u sjenci prvoligaškog skandala (1985 – 1987)

Svi događaji u prvoligaškoj sezoni 1985/86. ostali su u sjenci skandala sa navodima o namještenim utakmicama posljednjeg prvenstvenog kola. Među njima, bio je i duel „Sutjeske“ i „Budućnosti“ u Nikšiću, koji je okončan rezultatom 5:5, a u kojem su oba rivala upravo i tražila spasonosni bod. No, duel kraj Bistrice bio je tek jedan u nizu onih čija je regularnost dovođena u pitanje. Još je skandalozniji bio tok posljednjih 90 minuta u borbi za titulu („Partizan“ – „Željezničar“4:0; „Sarajevo“ – „Crvena zvezda“ 0:4), a pod sumnjom su bili i susreti „Vojvodina“ – „Dinamo“ Zagreb (1:7), „Hajduk“ – „Dinamo“ Vinkovci (5:3), „Čelik“ – „Rijeka“ (1:1), „Velež“ – OFK „Beograd“ (2:3).

Uslijedile su duge procedure, kazne i preinačenja – no, što je za simpatizere ekipe iz Titograda bilo najvažnije, „Budućnost“ je u sezoni 1985/86. osigurala opstanak. Trka za očuvanje prvoligaškog statusa, međutim, nikad nije bila teža – a ’plavi’ su na kraju bili bodovno izjednačeni sa ekipama plasiranim od 13. do 17. mjesta.

Usljed tvrdnji o namještanju, „Budućnost“ je – poput većine prvoligaša – u narednu sezonu ušla sa šest bodova minusa, shodno odluci Fudbalskog saveza Jugoslavije. Naknadno, odlukom Ustavnog suda SFR Jugoslavije, koji nije došao do čvrstih dokaza o namještanju prvoligaških susreta, to je preinačeno, te konačna tabela za sezonu 1986/87. sastavljena bez oduzetih bodova.

Ekipa iz Titograda te je sezone bila neuporedivo uspješnija u odnosu na nekoliko prethodnih sezona. „Budućnost“ je, zajedno sa zagrebačkim „Dinamom“, takmičenje okončala na diobi šeste i sedme pozicije, uz 14 pobjeda, devet remija i 11 poraza. Povratak ’plavih’ u gornji dio prvoligaške tabele ispraćen je posebno značajnim rezultatima protiv „Hajduka“ (0:0; 2:1), „Partizana“ (1:1; 1:1), „Dinama“ (2:1), „Vardara“ (3:0; 0:0) i „Crvene zvezde“ u Beogradu (2:1).

Tim velikih imena (1987 – 1989)

Sa novim šefom struke Stankom Poklepovićem, „Budućnost“ je u sezonu 1987/88. ušla sa jednim od najkvalitetnijih sastava svih vremena – o čemu će najbolje posvjedočiti dekade koje su uslijedile. Među brojnim igračima u pogonu „Budućnosti“ koji će kasnije steći izuzetnu afirmaciju, bio je i tada osamnaestogodišnji napadač Predrag Mijatović, koji je debi u plavo-bijelom dresu imao devetog avgusta 1987, u pobjedi nad „Slobodom“ iz Tuzle (3:0) – kada je postigao i prvi pogodak . U prvom timu plavo-bijelih, Mijatović je proveo dvije i po sezone, tokom kojih je odigrao 72 prvoligaške utakmice, upisujući pritom i deset pogodaka.

Uz Dejana Savićevića i Predraga Mijatovića, za „Budućnost“ su te sezone, između ostalih, nastupali tadašnji i budući reprezentativci Dragoje Leković, Dragoljub i Branko Brnović, Željko Petrović, Branislav i Anto Drobnjak...

Upravo Mijatović, Leković i Branko Brnović u oktobru 1987, kao prvotimci titogradskog prvoligaša, sa Jugoslavijom su osvojili Svjetsko prvenstvo za mlade igrače, koje je održano u Čileu.

Zbog svega navedenog, nije bilo iznenađenje što je prvoligaš iz Titograda pomenutu sezonu završio daleko od zone ugroženih, odnosno u krugu ekipa plasiranih od sedmog do 10. mjesta. Posebno značajne pobjede ’plavi’ su ostvarili protiv „Hajduka“ (2:0; 2:1), „Rada“ (4:1), „Vardara“ (3:0), „Slobode“ (3:0), no treba pomenuti i remije sa „Crvenom zvezdom“ (1:1; 2:2), „Dinamom“ (3:3) i „Veležom“ (1:1).

Sezona u klupskom istorijatu ostaje upamćena i po tome što je „Budućnost“ dobila organizovanu navijačku grupu. Na sjevenoj tribini stadiona pod Goricom počeli su da se okupljaju „varvari“.

Sljedeća prvoligaška sezona (1988/89.), donijela je izmjenu pravila, shodno kojoj su nakon svake neriješene utakmice izvođeni jedanaesterci. Zahvaljujući toj, prilično čudnoj odluci – pobjedniku penala pripao bi osvojeni bod, dok bi poraženi sastav ostajao bez njega. Nastupi „Budućnosti“ bili su skromniji naspram prethodne sezone, a vrijedi pomenuti utakmice protiv „Crvene zvezde“ (2:0), „Hajduka“ (2:1), „Partizana“ (0:0 – 4:2 / penali), „Dinama“ (0:0 – 3:1) i novog prvaka – „Vojvodine“ (1:0). Naš klub završio je šampionat u dijelu tabele od 10. do 14. mjesta.

Finiš sezone iznjedrio je još jedan bitan datum – 28. maj 1989. Te večeri, pod Goricom je odigrana prva utakmica pod reflektorima. Pred devet hiljada gledalaca, „Budućnost“ je lako i ubjedljivo savladala „Rad“ – 3:0.

Raspad Jugoslavije i finale Balkanskog kupa (1989 – 1991)

U predvorje raspada Jugoslavije, „Budućnost“ je ušla kao respektabilan i standardan sudionik Prve savezne lige. Sezonu 1989/90, ’plavi’ su počeli izuzetnom serijom od pet pobjeda na svom terenu. Pod Goricom su redom gubili sastavi „Osijeka“ (2:0), „Partizana“ (2:0), „Borca“ (2:1), „Veleža“ (1:0) i „Sarajeva“ (1:0), a do kraja jeseni ostvarene su i pobjede nad „Dinamom“ (2:0) i „Hajdukom“ (1:0). „Budućnost“ je prvi dio sezone završila u vrhu tabele, uz 19 osvojenih bodova. Međutim, proljećni rezultati bili su neuporedivo slabiji – naš je tim stekao tek 10 godina i sezonu okončao na 10. poziciji. Time je „Budućnost“ stekla pravo nastupa u Balkanskom kupu 1990/91.

U pomenutom međunarodnom takmičenju, gdje je već nastupao 1977. godine, naš je klub imao krajnje zapažen performans. U četvrtfinalu, „Budućnost“ je odigrala dvije utakmice protiv „Tirane“. Prvi meč na programu je bio 19. septembra 1990. u Albaniji i završen je bez pogodaka. Kroz dvije sedmice, ’plavi’ su pod Goricom slavili 2:1 i time se plasirali u polufinale. A tamo ih je čekao najzvučniji rival u regionalnom takmičenju – turski „Galatasaraj“. Tim iz Istanbula gostovao je pod Goricom 23. oktobra, a meč je završen neriješeno (0:0). Revanš je odigran šestog novembra na stadionu Inonu, a epilog je bio iznenađujuć – ’plavi’ su izborili remi (1:1), te su zahvaljujući golu u gostima obezbijedili plasman u finale.

U završnoj borbi za trofej pobjednika Balkanskog kupa, „Budućnost“ je igrala protiv rumunskog sastava „Inter“ iz Sibinja (Sibiu), koji je prethodno eliminisao grčki „OFI“. Prvi duel na programu je bio četvrtog aprila 1991. godine pred ispunjenim tribinama stadiona pod Goricom. Susret je završen bez golova, a za „Budućnost“ su nastupili Leković, Ćalov, Tatar, Božović, Miročević, Saveljić, Mijović, Brnović, Drobnjak, Dmitrović, Šćepanović. Utakmica odluke odigrana je 23. aprila u Rumuniji. Pred 20 hiljada navijača, „Budućnost“ i „Inter“ odigrali su još jedan meč bez pogodaka. Uslijedili su produžeci, a u posljednjem minutu prvog, domaći su došli do prednosti. Ispostaviće se kako je pogodak koji je postigao Nikolae Laurentiu bio dovoljan da rumunski sastav, za koji je nastupao i poznati reprezentativac te zemlje Dorinel Munteanu, uzme pehar. U revanšu, na terenu su bili sljedeći prvotimci „Budućnosti“: Petrović, Mirotić, Saveljić, Miročević, Ćalov, Perović (Tuzović), Rmandić, Dmitrović, Šćepanović (Trenevski), Božović, Dragaš.

Za razliku od uspjeha na međunarodnoj sceni, „Budućnost“ nije imala zapažen nastup u Prvoj ligi (1990/91). U konkurenciji 19 ekipa, osvojeno je 17. mjesto – što je značilo da je pred Titograđanima, prvi put nakon 1975. godine, sezona u drugoligaškom rangu.

Da „Budućnost“ ipak očuva status prvoligaša, uticale su okolnosti na društvenom planu. Političke i međunacioalne tenzije u Jugoslaviji rezultirale su početkom početkom građanskog rata i raspadom države. Bio je to ujedno i kraj priče o najjačem i najpopularnijem domaćem klupskom takmičenju u istoriji sporta na ovim prostorima – velike Prve savezne fudbalske lige u kojoj je „Budućnost“ provela 25 sezona. Zvanično najbolji plasman, ekipa iz Titograda imala je na kraju sezona 1948/49, 1978/79. i 1980/81, osvajajući šestu poziciju na tabeli.

Fudbal pod novim okolnostima (1991 – 1995)

Drastičan pad kvaliteta igre i interesovanja publike, takmičenje pod embargom međunarodnih fudbalskih konfederacija i nastupi u teritorijalno manjoj državi, obilježili su niz narednih godina u domaćem fudbalu.

Priča kreće prvoligaškom sezonom 1991/92, u kojoj nije bilo klubova iz Hrvatske i Slovenije. Do kraja, usljed ratnih sukoba, šampionat će napustiti i bosansko-hercegovački prvoligaši. „Budućnost“ je osvojila 12. mjesto na tabeli, no rezultati i sam fudbal već su bili u drugom planu.

U maju 1992. godine, Ujedinjene nacije uvele su sankcije novouspostavljenoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, čije su preostale članice bile Crna Gora i Srbija. One su ispraćene sportskim sankcijama – te klubovi iz domaćeg šampionata više nijesu bili u prilici da nastupaju u međunarodnim fudbalskim takmičenjima. Tokom ljeta 1992, uspostavljeno je i Fudbalsko prvenstvo Makedonije, i u Prvoj saveznoj ligi ostali su tek klubovi iz Crne Gore i Srbije. Iste godine, našem je gradu vraćen prethodni naziv – Podgorica.

U sezoni 1992/93, Prva liga okupila je 19 ekipa, među kojima su prvi put bila tri crnogorska kluba – „Budućnost“, „Sutjeska“ i „Mogren“. Fudbalsko takmičenje pod sportskim embargom, u sjeni ratnih stradanja u regiji, teškog stanja i rekordne hiperinflacije u samoj zemlji, izgubilo je na značaju. „Budućnost“ je, međutim, ostvarila zapažen rezultat. Na 18 prvenstvenih susreta u Podgorici ostvareno je čak 14 pobjeda, uz tek jedan poraz. Pod Goricom su, pritom, zaustavljeni „Partizan“ (3:2) i Crvena zvezda (2:2). Sa druge strane, skroman učinak na gostovanjima učinio je da ’plavi’ sezonu završe uz jednak broj pobjeda i poraza, i to na rasponu od osmog do desetog mjesta na tabeli.

Uoči naredne sezone (1993/94.), Prva liga podijeljena je na ’A’ i ’B’ grupu. Deset kvalitetnijih sastava, među kojima i „Budućnost“, uvršteno je u Prvu ’A’ ligu. Kuriozitet je predstavljalo pravilo prema kojem su četiri najslabije plasirana člana ’A’ lige već na jesen ispadala u ’B’ ligu.

Budućnost je pomenutu sezonu provela u Prvoj ’A’ ligi, no zauzevši na kraju proljeća sedmo mjesto – sljedeće je godine nastupala u ’B’ šampionatu. Nakon skromnog jesenjeg učinka, uslijedilo je maestralno proljeće, tokom kojeg se podgorički prvoligaš kao prvoplasirani tim Prve ’B’ lige vratio u najjače takmičenje.

Izlazak u Evropu (1995 – 2000)

Kako su SR Jugoslaviji 1995. godine ukinute sportske sankcije, „Budućnost“ je kao prvak Prve ’B’ lige na kraju sezone učestvovala u baražu za plasman u evropska takmičenja. Rival ’plavih’ bio je trećeplasirani sastav Prve ’A’ lige – „Vojvodina“. Pobjedniku dvomeča garantovan je plasman u Kup UEFA, dok je poraženi tim očekivao nastup u Intertoto kupu. Prvi duel odigran je šestog juna u Podgorici, a „Budućnost“ je, nošena podrškom šest hiljada navijača, slavila 3:1. Kroz četiri dana, „Vojvodina“ je u Novom Sadu pobijedila rezultatom 5:2, te su ’plavi’ mogli da počnu sa pripremama za nastup u Intertoto kupu.

Evropsku sezonu, „Budućnost“ je počela 25. juna 1995, u istoj grupi sa ekipama „Bajera“ (Njemačka), „OFI“ (Grčka), „Nea Salamina“ (Kipar) i „Tervis“ (Estonija). Kako stadion pod Goricom nije zadovoljavao standarde UEFA, Podgoričani su domaće mečeve u Intertoto kupu igrali na stadionu JNA u Beogradu. U prvom kolu, „Budućnost“ je bila uspješna na gostovanju ekipi „Tervisa“ u Talinu – 3:1. Za našu ekupu, koju je predvodio Dimitrije Mitrović, na toj su utakmici nastupili Kljajević, Maraš, Kaplanović, Čović, Rabrenović, Bulatović (Bošković), Trobok, Sarić, Vukčević, Popović (Jovović), Dmitrović. „Budućnost“ je u narednom duelu u Beogradu dočekala „Nea Salaminu“, a meč je završen bez pobjednika (1:1). Uslijedilo je gostovanje jednoj od najjačih njemačkih, a kako će se nedugo zatim ispostaviti i evropskih ekipa – „Bajeru“ iz Leverkuzena. Pred šest hiljada navijača na „Bajareni“, u redovima protivnika našeg tima nastupili su igrači poput Felera, Šustera, Lupeskua, Toma i Hapala. „Budućnost“ je od „Bajera“ poražena rezultatom 3:0, a u posljednjoj rundi u Beogradu je bolji bio „OFI“ (3:4). Na kraju, konačan poredak u grupi ’7’ bio je sljedeći: „Bajer“ 12, „OFI“ 9, „Nea Salamina“ 4, „Budućnost“ 4, „Tervis“ 0.

Prvu polovinu naredne sezone (1995/96.), podgorički klub provodi u Prvoj ’A’ ligi, a potom slijedi proljeće u ’B’ grupi. Na kraju, ’plavi’ su nastupili u baražu za popunu Prve ’A’ lige, gdje su bili bolji od istoimenog protivnika iz Valjeva (3:0; 0:1).

Broj učesnika Prve ’A’ lige u sezoni 1996/97. povećan je na 12, a pravilo o ispadanju u niži rang nakon jesenje polusezone najzad je ukinuto. ’Plavi’ su nakon 33 prvoligaška kola, uz 39 bodova, osvojili 10. mjesto, te ih je očekivao novi nastup u baražu za opstanak. Rival je bila ekipa „Loznice“, koja je bila i domaćin prve utakmice, okončane bez pogodaka. Revanš pod Goricom pripao je „Budućnosti“ (1:0), koja je sačuvala prvoligaški status.

Bolji učinak, naš je tim imao u Prvoj ’A’ ligi 1997/98. Premda je tokom jeseni bila u seriji od čak 13 utakmica bez pobjede i osvojila tek devet bodova, „Budućnost“ je imala odlično proljeće, koje je završeno na osmoj poziciji. Uz to, u Podgorici do pobjede nijesu mogla tri najjača sastava – „Obilić“ (0:0), „Crvena zvezda“ (1:1) i „Partizan“ (1:1).

Sezona 1998/99. donijela je uspostavljanje Prve lige sa 18 članova, no prekinuta je nakon 24. kola usljed NATO bombardovanja. U momentu prekida, ’plavi’ su bili četrnaestoplasirani sastav uz 26 osvojenih bodova.


Sljedeće godine (1999/00), u konkurenciji je bio čak 21 prvoligaš. Da pristalice „Budućnosti“ neće mnogo brinuti povodom opstanka, postalo je jasno već nakon 12 odigranih kola, kada je naš sastav već imao 21 bod. Sezonu su obilježile visoke pobjede ’plavih’ nad „Vojvodinom“ (4:0), „Spartakom“ (4:0) „Mogrenom“ (4:1). Ipak, prvenstvo će posebno biti upamćeno po utakmici „Budućnost“ – „Partizan“, odigranoj 20. novembra pred osam hiljada navijača. Meč je, naime, imao paradoksalan epilog – ’plavi’ su nadigrali Beograđane i pružili jednu od najboljih igara tokom čitavog niza sezona, a uprkos tome poraženi su rezultatom 4:1. Na kraju, podgorički prvoligaš bio je plasiran na 12. poziciji.

flag corner lines VIJESTI

SVE VIJESTI
NAJVAŽNIJE
IZVEŠTAJI

flag corner lines PRATITE NAS

FACEBOOK
TWITTER
INSTAGRAM

flag corner lines KONTAKT

TEL: 078 102 949
FAX: 078 102 949

MAIL: info@fk-buducnost.me 
           fcbuducnost@gmail.com

Copyright © 2017 FK Budućnost Podgorica zvanični portal. Sva prava zadržana.